REZULTATI TREĆEG KONKURSA ZA PJESNIČKU NAGRADU „MILO BOŠKOVIĆ“ SA OBRAZLOŽENJEM ŽIRIJA

REZULTATI TREĆEG KONKURSA ZA PJESNIČKU NAGRADU „MILO BOŠKOVIĆ“ SA OBRAZLOŽENJEM ŽIRIJA


Žiri za dodjelu pjesničke nagrade „Milo Bošković“ u sastavu: Svetlana Kalezić-Radonjić, predsjednica, Kemal Musić, član i Anđelija Rondović, članica, nakon razmatranja sto šezdeset devet pjesama pristiglih na Konkurs, na elektronskoj sjednici održanoj 21. 11. 2022. godine jednoglasno je donio odluku da prva nagrada u iznosu od 400,00 eura pripadne Aidi Camović za pjesmu „Unutrašnji radovi”. Druga nagrada u iznosu od 200,00 eura dodijeljena je Hrvoju Galiću za pjesmu „U zemlji, u Damasku“, a treća nagrada, u iznosu od 100,00 eura Milici Rosić, autorki pjesme „Mašine radile dvadeset i pet sati dnevno“.
Kvalitet i izrazita stilska raznovrsnost radova pristiglih na konkurs učinili su odabir članova žirija teškim zadatkom.
U svijetu zatrpanom glagoljivošću riječ je izgubila svoju vrijednost. Njene važnosti svjesni su samo oni prefinjenog duha, koji stanuju u sebi. Upravo iz tog razloga, lirski glas pjesme „Unutrašnji radovi“ u gradacijski intoniranom poetskom monologu opisuje šta se dešava u unutrašnjosti kože koju karakteriše svijest o važnosti riječi. One nisu biser koji se smije prosipati, već mala sunca koja svijetle kao dokaz ljudske posebnosti. Iako bi se nakon prvog čitanja moglo učiniti da ova lirska struktura govori o tremi ili o nesigurnosti, ona se, u majstorski stvaranoj nadrealnoj atmosferi arhitek(s)ture straha, u finalnim stihovima – efektom iznevjerenog očekivanja – transformiše u svijest o važnosti riječi i svih posljedica koje mogu proisteći iz njene verbalizacije.
Na drugom mjestu nalazi se pjesma koja, iako vezana za Bliski istok, po mnogo čemu odgovara Balkanu potvrđujući da se poetski prostor, čak i kada je konkretizovan, uvijek javlja kao univerzalan. Lirska minijatura, cjelovita, efektna, bez i jedne suvišne riječi predstavlja dokaz da u kvalitetnoj poeziji često vlada minimalistički princip po kojem je manje, zapravo, više. U slikama zemlje okovane mrakom i cvijećem palih prepoznaje se svaki prostor navodnjavan krvlju, koji za osnovu svog života uzima – smrt. (Ili, kako bi rekao Milo Bošković „tamo (gdje) žita dorastu do zlata pa ih crnina pozoblje i barjake posadi po krovovima)“
Treće mjesto pripalo je pjesmi u kojoj se, kroz jezički sveden izraz, opisuje današnje vrijeme kao „posljednje doba“ – manjina se razbacuje novčanicama, a većina abonentskim bonovima... Zlosti ovakvih vremena mogu se poništiti jedino ako se, kao u doba holokausta, zapamti i ispriča sve čemu se svjedočilo da se ne bi ponovilo. U takvom, naopakom svijetu, umjetnost se javlja kao posljednja mogućnost odbrane i smislene angažovanosti. Poezija, stoga, ne funkcioniše samo kao izraz, već i kao izlaz – ne dopuštajući mogućnost zaborava ona postaje korektiv stvarnosti.
U lelujavom etru između stvarnog života i literarne realnosti koja se, zapravo, javlja kao jedina prava realnost uzvišenima, često se pokušava odogovoriti na pitanje „čemu pjesnici u oskudno doba?“. Možda bi upravo tim Helderlinovim stihom trebalo završiti i ovaj izvještaj – pojava pjesnika u oskudno doba nas, i kroz pobjednike konkursa za nagradu „Milo Bošković“ i kroz one koji su ušli u izbor za poetski zbornik, uvijek iznova podsjeća da se u svakom mraku treba držati bakljonoša!